U petak 30.11. 2007. godine u Galeriji RUŽIĆ, Brodska Tvrđava, otvorena je retrospektivna izložba "GULAŠ" Denisa Kraškovića!

Izložba ostaje otvorena do kraja Siječnja 2008!

GULAŠ

Ovaj intervju vođen je 2. studenoga 2007. godine u stanu Denisa Kraškovića povodom njegove prve retrospektivne izložbe koja se održava u prosincu 2007. godine u galeriji Ružić u tvrđavi u Slavonskom Brodu. Intervju je vodio umjetnik Danko Friščić, Kraškovićev dugogodišnji kolega i prijatelj.



FRIŠČIĆ: Volio bih da mi nešto kažeš o svom najnovijem radu Gulaš koji se nalazi ispred nas i za koji sam kažeš da nije sasvim objašnjiv.

KRAŠKOVIĆ: Ovaj rad nosi apsurdnu notu zato što je sam po sebi sulud, ali on isto tako prikazuje jednu suludu situaciju: gomilu vojnika koji pucaju jedni na druge. To je jedan kaotični rad koji je u potpunosti serviran na jednom antiknom pladnju.
Taj rad je na prvi pogled igra i vic, ali iza njega se skriva vrlo ozbiljna tema - rat. Sukob između ljudi koji, čini se, traje konstantno; koji se manifestira kroz vojnike, ali se zapravo generira u salonima gdje se poslužuje hrana na ovakvim antiknim pladnjevima.
Zanimljivo je to što ću ovaj rad izložiti u najvećoj vojnoj utvrdi tadašnje barokne Europe, u Slavonskom Brodu, na mjestu gdje se danas nalazi galerija Ružić.

F: Ono što me ovdje intrigira je što današnji ratovi uglavnom involviraju civile, a na ovom pladnju nema civila. Na tvojem pladnju je simbol klasinčne slike rata, a danas je rat nešto puno drugačije. Postoji li neki razlog zašto su samo vojnici na tvom pladnju?

K: Pa vojnici sami po sebi nisu toliko važni koliko mi je bitan sam pladanj.
A i cilj mi je da se iz ovog rada može iščitati to da svi mi ujutro ispijamo kavicu, živimo više – manje ugodnim građanskim životima, a zapravo se istovremeno događaju vrlo krvavi ratovi koji se više ne manifestiraju kroz bitke ili junačke borbe na livadi, nego se vode kroz institucije moći koje zaista melju ljude i pretvaraju ih u zvijeri. U današnje doba, uza svu tehnologiju i vrijednosti koje su ljudi stvorili, mislim da je to apsurdno. Tako je i moj rad apsurdan i vjerujem da je preslika današnjega društva. U današnje vrijeme rat nam je serviran i to je nešto najnormalnije i takva se situacija mora gutati.
F: Ovaj pladanj je okrugli, a to me podsjeća na jednu sličnu priču iz filma Treći čovjek.

K: Volim taj film. Posvetio sam jednu cijelu izložbu tom filmu.

F: U jednom se trenutku tamo susreću Joseph Cotten i Orson Welles, dva prijatelja koji se dugo nisu vidjeli. Oni vrlo zanimljiv razgovor o svojim stajalištima vode na velikom krugu. Tu Orson Welles opravdava svoje nemoralne crnoberzijanske tvrdnje, gdje govori kako je Švicarska imala 300 godina mira, a šta su izumjeli – cuckoo clock. A s druge strane se u Italiji, u doba renesanse, vrijeme mnogobrojnih lokalnih ratova i mržnje dogodio Michelangelo, Leonardo i ostali. Prema tome postavlja se pitanje razložnosti rata.

K: Čini mi se da je vrlo indikativno u tom filmu što je rat na prvi pogled gotov, a zapravo se nastavlja. U tom poslijeratnom Beču bile su 4 vojske koje se bore za prevlast na mirovan način. O Beču se odlučivalo u Washingtonu, Londonu, Moskvi.., a ratni profiter u tom filmu uopće ne dovodi u pitanje snalažljivost kao nešto što je preduvjet ljudskog opstanka. Korijen problema puno je dublji, a to je opća svijest i to bi si pitanje trebali postavljati ljudi svaki dan. Je li cilj tvoga života zgrtati sebi i svojoj obitelji ili bi isto tako trebali živjeti, raditi ili promišljati za dobrobit društva?

F: Što misliš na koji način možemo komunicirati s nekim drugim, na koji način možemo otovoriti misao, a da to nije samo simbol, znak, konvencija ili simbolička pustopoljina? Sve je puno komunikacija, a prave komunikacije zapravo nema.

K: Danas se umjetnost pretvara u znakove i rijetko je višeslojna. Svi smo svjesni u kakvom konzumističkom društvu živimo, a ljudima je na taj način lakše precipirati nečiju realnost. Trudim se da moj rad ne bude takav, koliko god na prvi pogled ne izgleda tako. Na primjer skulptura Krevet. Trudim se otvoriti, ne samo sebe, nego i svoje postojanje unutar svijeta.

F: Čini mi se da dosta dobro balansiraš između simbola i između intimizma i samoga sebe. Gledajući tvoj rad, u cjelini, koji radiš u raznim medijima, pretpostavljam da tražiš put ka jednoj kvalitetnijoj komunikaciji. Tražiš put prema globalnoj poruci, a jednako tako tragaš za malim intimističkim odnosima. Čini se da je balans nešto što dosta spretno tražiš, pa i pronalaziš.

K: Pa cilj mi je stvoriti univerzalnu priču. Kada radim rad pokušavam na taj način pomiriti sebe sa svijetom i svojem okruženjem i to na taj način da isto to okruženje dobije nešto od mene. Također mi je cilj, ukoliko ljudi žele prihvatiti moje rješenje te ukoliko žele sagledati moj rad, da iz toga izvuku nešto pozitivno, nešto plemenito.

F: Danas svatko ima televizor u svojoj sobi i svi misle da imaju maksimalnu slobodu kada uzmu daljinski upravljač u ruku. Na koji način onda čovjek može kvalitetno komunicirati kad ljudi barataju svim mogućnostima medijia? Kako im je moguće prenijeti poruku? Je li moguće u tim uvjetima prenijeti kvalitetnu poruku?

K: Sigurno da je moguće, ali teško. Za to je potrebna obostrana dobra volja, iskustvo, napor …

F: Božja pomoć?

K: Sigurno i Božja pomoć. Ili bolje rečeno dječja duša i zreli um. U isto vrijeme moramo biti i teški i lagani.

F: Tvoja slika Allah Ekber, bavi se današnjim aktualnim situacijama iako je ona meni i poetski lijepa. U toj slici planina je zelena, nalazi li se simbolika u toj planini?

K: Nisam tu išao na direktnu političku poruku. Do sada je došlo do nekoliko velikih civilizacijskih trzavica zbog svima nam poznatih razloga, primjerice zbog sporne karikature Muhameda. Mislim da je najvažnije ono što bi ljudi morali gledati, a to je ljepota Islama. Zato je opasno generalizirati vjeru, a na žalost to se danas događa u svijetu. Veliki je trend kod mladih ljudi danas da skreću u desničarenje, što je opet posljedica spomenutog serviranja, koje nam se neprestano događa, a dodao bih, i nedostatka dobrog ukusa.

F: Tvoji vojnici na pladnju isto su tako zeleni.

K: Zelena je vojnička boja, zato jer se vojska želi mimikrirati u prirodi.

F: Da, da, to je perfidna igra. Često spominješ rusku riječ za umjetnost, a to je iskustvo. To je dosta zanimljivo jer ljudi uglavnom percipiraju umjetnost kao nešto umjetno, artificijelno.

K: Na to me davno upozorio još u srednjoj školi moj profesor modeliranja Stanko Vukadin i mislim da je to najbolja riječ za umjetnost.

F: Znači da je to, ipak, nešto prirodno.
3
K: Da, to je termin koji se temelji na procesu i radu.

F: Da, da, zaista je potrebno iskustvo da ne bi bili samo kotačić u velikoj mašineriji i da bi znali što radimo. U tom je kontekstu iskustvo bitno. Postoji velik broj umjetnika koji su dio tog sustava i koji zapravo ne znaju što rade.
Zapravo netko drugi misli za njih. Rijetki su umjetnici koji misle svojom glavom.

K: Problem je u tome što se iskustvo ne cijeni u društvu. Svjeza individualnost i kreativnost ne dobiva pozicije u društvu kao što je to bilo 60-ih, 70-ih ili još bolje početkom 20. stoljeća. Danas se melju i ljudi i znanje i događaji. Sve je ubrzano i podređeno profitu tako da je teško isplivati s originalnom pričom koja teži plemenitom cilju, to jest dobrom.

F: Nema ti više dobrog, to je danas paradigma neljudskosti.
U tvojem radu Čovjek, životinja, biljka to biće ima raširene ruke koje su zapravo grane. Što simbolizira taj rad?

K: Taj rad se bavi temom univerzalizma. Objedinio sam tri osnovne životne forme u jednu kojoj je cilj voljeti i biti voljen.

F: Prije nekoliko godina imao si zanimljivu izložbu željeznih skulptura pod nazivom NE i koliko si mi pričao, nisi prodao skoro ništa od tih radova. Kako to? Ima li to veze s njihovom težinom? Možda zato što nisu lako prenosive? Kako to današnji sustav prodaje umjetnosti u nas funkcionira?

K: Nije mi jasna ta činjenica da te skulptue nisu prodane. Doduše nisam se ni previše trudio da ih prodam, iako su bile izložene u jednoj od najvećih i najeksponiranijih galerija u gradu i na nekoliko značajnih skupnih izložbi. Uspio sam prodati samo tri od šezdest, a nekolicinu sam poklonio.

F: Zbog čega se izložba zove NE, a zbog čega željezo DA?

K: Da željezu zato što je to fantastičan materijal i što sam imao priliku raditi u tom materijalu zahvaljujući sponzorstvu ljevaonice željeza u Bjelovaru. Težina u skulpturi predstavlja prednost, a ne problem. Kada ju jednom preneseš ne moraš ju više micati. Problem je, dakle, samo transport. Općenito je zahtjevno baviti se kiparstvom, jer kipari se bave s materijom što zahtijeva jako puno vremena, materijala, truda, financijskog ulaganja, živaca, a to danas ljudi ne znaju prepoznati.
NE je lošim energijama, vibracijama i utjecajima u svemiru. Ta je izložba također bila pubertetska negacija svega oko mene jer ne želim podilaziti nikome. Ljudima ne treba podilaziti.
F: Treba li podilaziti kustosima ili kolekcionarima?

K: Kustosima svakako ne, a kolekcionari neka se trude oko umjetnika. Danas je apsurdno da se umjetnici trude oko kolekcionara i kustosa.

F: Da, da, danas sam razgovarao s jednim kustosom koji je izjavio da bi njima umjetnici morali poklanjati svoje radove!

K: Kustosi danas vode glavnu riječ, a mi smo njihovo oruđe. Smiješno! Indikativno je to što u Hrvatskoj postoje svega dva ili tri profesionalna kipara što je sramotno za jednu zemlju od 4 i pol miliona ljudi koja ima jako veliku tradiciju u kiparstvu. Mislim da je to prestrašno. Prošle se godine na Likovnu akademiju u Zagrebu prijavio manji broj kandidata za kiparski odjel od broja koliko ih primaju. I pravo je čudo vidjeti na npr. trienallu kiparstva kako se ljudi još uvijek bave tim medijem. Tu očito sve počiva na entuzijazmu. Taj medij nosio nas je kroz povijest, nosio je puno toga. A danas, u doba kada smo se oslobodili tereta prošlosti, kiparstvo bi trebalo naći novu ulogu u društvu.

F: Nedavno je u centru Zagreba postavljena skulputra Stjepana Radića.

K: To je samo skupljanje političkih bodova. Tim ljudima, koji su podigli taj spomenik, nije stalo do umjetnosti. Skulptura postaje nevažna, a autor se nigdje ne spominje.

F: Izgleda da je skulptura teška, ne samo u materiji, nego i u društvenom pogledu.

K: Čini se da ljudi skulpturu trenutno tretiraju kao neku staru baku jer ona zahtijeva puno razumijevanja i brige, a nitko joj ne daje dovoljnu podršku i pažnju.

F: Baviš se i medijem videa koji je, za razliku od skulpture, lagan i ne materijalan. Postoji u isto vrijeme i zanimljiva veza, ali i diskurs između tvoje zrele skulpture, predstavljene na izložbi NE, i videa koji se paralelno javlja na toj izložbi, gdje je bio predstavljen neobičan hologramski rad koji se bavi dematerijalizacijom.

K: Ne pravim razliku između videa i skulpture, jer podjednako zahtijevaju angažman i energiju; zahtjevan oblik rada i iz moje prespektive nema nikakve razlike.

F: Na koji način pomiriti odnos društva prema percepciji medija?

K: Nije naš zadatak ispravljati krive Drine, to je odlika primitivnog gledatelja koji pravi razlike između medija i različitih stilskih obilježja. Nije to ništa novo niti ništa posebno. Kreativac će uvijek uzeti ono što mu odgovara i što mu dođe pod ruku. Kada su pitali Picassa kako zna koju boju koristiti, rekao je da uzima onu koju primi prvu u ruku. Tako da se ja ne brinem što će drugi ljudi reći, to jest kada bi se povodio za razmišljanjima ljudi koji ne razumiju kreativni čin, bavio bih se nečim drugim. Problem je što su kritičari, svih vrsta, opterećeni ladicama i sve nas pokušavaju strpati u njih.

F: Taj tvoj hologram s izložbe NE objedinjuje svjetlost i skulpturu. Što si pokušao u tom radu?

K: Svjetlost i forma posjeduju različitu logiku. Pokušao sam ih objedini te kroz svjetlost dočarati formu. Projicirao sam svoj autoportret na formu od stiropora koji sam izmodelirao prema toj projekciji. Taj stiropor je ispao jedna nelogična amorfna masa. Drugim riječima, forma determinira svijetlost što je općenito fenomen u prirodi. Sve posjeduje formu i uobličuje se kroz svjetlosni podražaj. No ipak, svako dobro umjetničko djelo nije samo spoj svijetlosti i forme nego je i posljedica promišljanja, eksperimenta i velikog znanja. Često i bojam svoje skulpturu što je zapravo isto, samo što se radi o primitivnijoj tehnologiji.

F: Zašto si se bavio Tarkovskim u svojim video radovima? Primijetio sam sličnost između video rada s Tarkovskim i slike Allah Ekber. Je li ona slučajna?

K: Pa nije slučajna, iz iste su serije, no također ja se podjednako divim i Alahu i Tarkovskom. Oni su predmet mojeg interesa, zanimanja i ljubavi. Svaki umjetnik koji zna izmodelirati svoj svijet i svoje originalno okruženje i koji ima upečatljiv duh, svaki umjetnik koji ima tu moć sličan je Alahu.

F: Imaš li u svojem radu određeno pravilo?

K: Svakom svojem radu pristupam selektivno. Ne radim seriju radova, svaki rad je u mojoj glavi priča za sebe. Kao što je svaki čovjek priča za sebe: mora imati svoj karakter, vanjštinu i unutrašnjost.

F: Dobro, neki ljudi su ti draži, a neki manje dragi. Bi li izdvojio neki rad?

K: Pa možda! Moj najjači rad je ujedno i najdosadniji rad, a to je animirani film Kako su prokleti iz pakla spasili Ronalda Regana?

F: Zašto misliš da je taj rad dosadan?

K: Meni nije, ali ljudima, uglavnom, jest. Zato što je uradak minimalistička animacija s dva kadra gdje se glavnom liku pomiču samo usne. U tom radu dotaknuo sam se pitanja smrti. To je priča o čovjeku koji je doživio kliničku smrt, a prethodno je bio narkoman, kriminalac i sve najgore što čovjek može biti u životu, a nakon intenzivno proživljenog odlaska u pakao on se mijenja, vraća se među žive, postaje svećenik i svetac. To je priča temeljena na istitnitom događaju i čovjek se zaista zove Ronald Regan.
Priča o kliničkoj smrti može nam mnogo reći, ali ljudi nikako da je čuju. Nikako da čuju poruku tih ljudi. Ja na svu sreću, ili na žalost, nisam imao to iskustvo, ali vjerujem jer 99,99% ljudi priča istu priču i mijenjaju se nakon tog događaja na bolje.

F: Zar nije umjetničko djelo s jedne strane mrtvo, a ima svoj određeni život?

K: Točno. Ljudi u pravilu gledaju površno i samo vanjštinu, a sigurno je da jedno umjetničko djelo ima svoju unutrašnju živost i svoju potecijalnu energiju. No što se događa, kod žiriranja radova za određene natječaje, manifestacije, izložbe itd.: ljudi govore – ovo mi se sviđa, ovo ne, ovo mi se sviđa ovo ne… Na taj način eliminiraju vrijedne radove i prekidaju komunikaciju tih radova s publikom. Na tom površnom nivou sve funkcionira. Sreća je što u današnje vrijeme postoji internet tako da nema ograničenja u komunikaciji jer je dovoljan jedan klik kako bi vidjeli rad, a izlaganje u institucijama prolazi kroz filter ljudske gluposti. Umjetnost se može mijenjati i prilagođavati. To je sretna okolnost.

F: Tvoj rad Spasi ugroženu gljivu zapravo je igra. Kako si došao do toga? Čemu služi ta igra?

K: To je igra kojoj nije cilj samo to da bude zabava u kojoj ćemo kroz kombinatoriku trenirati svoje male sive stanice, već joj je zadatak upoznati ljude s nedostatkom naše svjesnosti o bićima koja izumiru. Ona istovremeno služi kao upozorenje ljudima o zagađenju i izumiranju oko tristo vrsta gljiva samo u Hrvatskoj. U sklopu igre postoje 34 žetona s fotografijom kritično ugroženih vrsta gljiva koje nepovratno izumiru. To je velika tragedija za koju smo ipak sami krivi. O toj problematici bi najviše trebali razmišljati političari, a ne umjetnici. No danas oni ugađaju industriji, nemaju viziju i ne bore se za djecu i ljude općenito. I dok Milan Bandić pije vodu u Vrbanima dokazujući kako voda u mom gradu nije zagađena, dotle ne izumiru samo gljive, nego i ljudi. Političari su slizani s lošim ljudima koji im nose novac, što je velika greška. Nisam aktivist, niti je to moj zadatak. Intimno promišljam o tim stvarima i pokušavam ih iznijeti na vidjelo. Onaj koji misli da to nije problem, mislim da laže sebi i drugima. Poslije nas će živjeti drugi ljudi na ovoj planeti, a mi ćemo im ostaviti smeće.

F: U tvojem radu postoji skulptura Šipak koju si realizirao kod našeg prijatelja vinara Ivice Vujnovića na Hvaru. Ona je izrađena od kamena i obojana je sprejevima koji zagađuju okolinu.

K: Ovakvo pitanje ne bih očekivao ni od Stankovića! Svi smo mi licemjerni, na žalost, nema čovjeka koji nije licemjeran, ali je pitanje u kojoj mjeri. Također mislim da smo svi dio jednog velikog zahuktalog Titanic-stroja.

F: Zašto često koristiš motiv brda i zašto su u različitim bojama?

K: Brda su uvijek u različitim bojama i razlikuju se vizualno, vegetacijski i u svakom drugom obliku. Kroz njih pokušavam govoriti o bogatstvu ovog svijeta koji zapravo često ne vidimo. Brda nas odvajaju, ali istovremeno obogaćuju. Sljedeći moj rad biti će tunel.

F: Zašto nemaš niti jedno ljubičasto brdo. To te pitam zato što ljubičasta boja u krščanskoj simbolici povezuje zemaljsko i nebesko; ujedinjuje plavu i crvenu.

K: Ako misliš da ja u svojem radu razdvajam zemaljski svijet od nebeskog, u pravu si. Često nailazim na razmišljanja da je umjetnost zapravo nepotrebna, u čemu zapravo ima istine. Ona je samo proteza čovjeka da bi mogao malo lakše opstajati na ovom svijetu, da bi ga mogao bolje razumijeti i da bi ljudi mogli međusobno komunicirati te da bi mogli uz njenu pomoć spoznavati ovozemaljski život. Ona ne daje odgovore, ona samo pomaže u kretanju čovjeka kroz ovaj svijet.

F: I oči i ruke su onda proteze. Što je to, zapravo, proteza?

K: Da, mi smo esencija sastavljena od proteza. Umjetnost je samo jedna ne baš najvažnija proteza koja je upravljana pomoću najvažnijeg našeg organa, a to je mozak.

F: Tvoj rani rad Sunce sja koji bi trebao biti dražestan, mene asocira na nuklearnu eksploziju. Jesi li to imao u glavi kada si ga izrađivao?

K: Taj rad je bio rađen za dječji vrtić, sigurno da nisam imao u glavi nuklearnu eksploziju. Malen je korak od Sunca i veselja do nuklearne eksplozije.

F: Pa, da. Kada ne bi bilo nuklearnih eksplozija unutar Sunca, ne bi bilo ni nas. Svi smo mi nastali od Sunca, izleda da smo mi posljedica jedne katastrofe. Zar nije to paradoks prirode?

K: Sve je paradoks i sve je apsurdno, ovisi samo iz kojeg kuta se gleda.

F: Možeš li mi nešto reći o fotografiji Moj otac?

K: To je fotografija mojeg oca koji je, na žalost, nedavno preminuo. Njemu mogu zahvaliti što sam se mogao neopterećen materijalnom egzistencijom baviti svojim umjetničkim radom. Umjetnici često imaju dobrog anđela, mecenu ili obitelj na koje djelomično pada teret ovog našeg poziva. Fotografija prikazuje mog oca kako stoji na livadi u svom rodnom kraju u Poljanskoj dolini uz rijeku Kupu u Sloveniji. On stoji na zemlji naših predaka.

F: U pozadini iza tvog oca nalaze se dva stabla koja su ujedinjena i spojena u jedno.

K: To su stabla koja sam ja često fotografirao u raznim fazama njihova rasta. Fasciniralo me kako dva stabla čine jedno. Kasnije sam primijetio da takvih stabala ima još. Ona su rasla zajedno jer su napravila kompromis. Nisu se međusobno tukli nego su odlučili zajedno rasti. Čini mi se da nas priroda uči kako je moguće živjeti zajedno, ukoliko se živi na ravnopravan način. Nažalost stabla su izgorjela nepažnjom seljaka koji je palio suhu travu.

F: Tijekom ovog razgovora došlo je do promjene u tvom radu Gulaš?

K: Gulaš je dobio novi element. U međuvremenu među svim tim vojnicima pojavio se jedan smiješni lik, a to je debeljuškasti lik krtice s novinama ispod ruke i slušalicama od walkmana na ušima, koji zbunjeno gleda što se tu događa. On je postao neka vrsta kontrapunkta toj suludoj situaciji i čini mi se da će se ljudi sada lakše indentificirati s ovim radom.

F: Izgleda da je život ušao u tu situaciju.

K: Ovaj rad je dobio jednu duhovitu dimenziju i kontrast. Tako je nametnuti problem postao jasniji. Činjenica je da ni jedan rad nije gotov dok ne dobije svoju puninu.

F: To se u slikarstvu zove sjaj u oku.

K: Tako je, živio sjaj u oku!

RADOVI